Rijera kao poslednji alibi Zvezdana Terzića: Na Marakani se menjaju treneri, ali šta je sa odgovornošću Uprave?

Koliko je još trenera potrebno da se promeni na klupi Crvene zvezde pre nego što neko postavi pitanje odgovornosti ljudi koji ih dovode? Da li je Albert Rijera zaista čovek koji će crveno-belima doneti toliko najavljivanu evropsku renesansu ili samo još jedan pokušaj Zvezdana Terzića i njegovih saradnika da isprave sopstvene greške, a da pritom ne promene gotovo ništa u načinu upravljanja klubom?

Dolazak španskog stručnjaka na Marakanu predstavljen je kao početak nove fudbalske filozofije. Moderniji pristup, agresivnija igra, evropski mentalitet i prepoznatljiv identitet trebalo je da postanu zaštitni znak Zvezde. Međutim, tri meseca kasnije, i pored dominantne pozicije u domaćem prvenstvu, sve je više razloga za pitanje da li je Uprava ponovo precenila mogućnost da jedan čovek promeni ono što je godinama građeno, ali i urušavano upravo njenim odlukama.

Albert Rijera, Crvena zvezda
FOTO: FK Crvena zvezda

Jer, možda najveći problem Crvene zvezde danas nije ni Rijera, ni njegov prethodnik Dejan Stanković, niti bilo koji fudbaler koji istrči na teren. Problem bi mogao da bude sistem u kojem se gotovo svaki neuspeh završava promenom trenera, dok oni koji donose najvažnije odluke nastavljaju da upravljaju klubom kao da se ništa nije dogodilo.

Rijera je došao da spasava ono što je prethodno upropašteno

Da se vratimo nekoliko meseci unazad. Crvena zvezda je sezonu započela sa ogromnim ambicijama, skupim igračkim kadrom i jasnim ciljem da se ponovo domogne Lige šampiona. Na klupi je sedeo Dejan Stanković, čovek koji je u svom prvom mandatu ostavio dubok trag na Marakani i kojem je rukovodstvo odlučilo da ponovo ukaže poverenje.

Ipak, sve se raspalo već u avgustu. Dva poraza od Hapoel Ber Ševe, ukupnim rezultatom 0:3, donela su eliminaciju iz kvalifikacija za Ligu šampiona. Usledila je ostavka Dejana Stankovića, dok je Uprava morala hitno da pronađe novog šefa stručnog štaba.

Zvezdan Terzić, Albert Rijera, FK Crvena zvezda
FOTO: FK Crvena zvezda

Izbor je pao na Alberta Rijeru. Španca koji je prethodno skrenuo pažnju radom u Sloveniji, pre svega u Celju, i koji je trebalo da donese nešto drugačije od onoga na šta su navijači Zvezde navikli.

Ali, postavlja se jednostavno pitanje. Ako je Uprava znala da Zvezdi treba potpuno drugačiji fudbal, zbog čega je samo nekoliko meseci ranije odlučila da ponovo angažuje Stankovića? Ako je Rijera predstavljao toliko željeni model modernog trenera, zašto se sa realizacijom te ideje čekalo da još jedna evropska sezona bude ozbiljno ugrožena?

Možda je odgovor u tome što su čelnici Zvezde predugo verovali da probleme mogu da rešavaju povratkom ljudima koji su im u prošlosti donosili rezultate. Međutim, istorija uspeha nije garancija njihove budućnosti, posebno ne u fudbalu koji se menja znatno brže nego što su pojedini rukovodioci spremni da prihvate.

Od 3:0 do 1:5: Rijera dobio prvi evropski nokaut

Početak Rijerine ere delovao je gotovo idealno. Crvena zvezda je u Beogradu savladala Viktoriju Plzenj rezultatom 3:0 i stekla ogromnu prednost pred revanš plej-ofa za Ligu Evrope. Činilo se da je šok-terapija uspela i da je novi trener za svega nekoliko dana pronašao rešenje za probleme koji su mučili njegovog prethodnika.

A onda je usledilo gostovanje u Češkoj i poraz od čak 1:5. Prednost iz Beograda nestala je za jednu utakmicu, a Zvezda je, umesto u Ligi Evrope, završila u Ligi konferencija.

Bio je to prvi ozbiljan udarac za Rijeru, ali i za rukovodstvo koje ga je predstavljalo kao čoveka sposobnog da promeni evropski identitet kluba. Naravno, bilo bi nepravedno kompletnu odgovornost svaliti na trenera koji je tek stigao i nije sam birao igrače. Međutim, od tog trenutka sve učestalije su postajale i njegove diskutabilne odluke.

Španac insistira na svojoj fudbalskoj filozofiji, konstantno menja startne postave i ne odustaje od agresivnog pristupa čak ni kada okolnosti na terenu sugerišu da bi bilo pametnije prilagoditi se protivniku. Takva tvrdoglavost može da predstavlja vrlinu kod trenera koji gradi dugoročan sistem, ali postaje ozbiljan problem ukoliko ekipa ne uspeva da odgovori njegovim zahtevima.

Još je zabrinjavajuće što se Rijera suočava sa problemima na koje je morao da računa i sportski sektor Crvene zvezde. Odlazak pojedinih fudbalera, nedostatak klasičnih bekova i nedovoljno izbalansiran igrački kadar ograničili su njegove mogućnosti. Pritom, crveno-beli su u Ligu konferencija ušli bez dodatnih planiranih pojačanja, iako je bilo jasno da na određenim pozicijama postoji problem.

Ko je, onda, odgovoran? Trener koji pokušava da sprovede svoju ideju ili ljudi koji su ga doveli, a zatim mu ostavili ekipu koja nije u potpunosti prilagođena načinu na koji želi da igra?

Na Marakani ni protiv ekipe iz Andore nema mira

Evropski rezultati dodatno su produbili dileme. Nakon poraza od Lugana (2:3) i remija protiv Kopenhagena (2:2), Crvena zvezda je protiv Inter Eskaldesa iz Andore došla do pobede od 2:1 tek u sudijskoj nadoknadi.

Da, Zvezda je pobedila. Da, osvojena su važna tri boda. Ali da li je zaista normalno da klub sa tolikim ambicijama, budžetom i igračkim kadrom strepi od poraza protiv predstavnika Andore na sopstvenom stadionu?

Posebno zabrinjava što se određeni problemi ponavljaju. Od defanzivnih propusta i loših reakcija u tranziciji, preko čestih promena sastava, do nedostatka stabilnosti u igri. Čini se da Zvezda u pojedinim trenucima mnogo više razmišlja o tome kako želi da izgleda nego o tome šta je potrebno da bi kontrolisala utakmicu.

Na slične probleme ukazivali su i nekadašnji treneri crveno-belih Miodrag Božović i Aleksandar Janković. Božović je u razgovoru za Sport klub posebno izdvojio nedostatak uigranosti i česte promene ekipe, dok je Janković nakon utakmice protiv Inter Eskaldesa govorio o opasnostima koje donosi insistiranje na iznošenju lopte pod pritiskom.

Međutim, bilo bi nepošteno zanemariti i ono što Rijeri ide u prilog. Crvena zvezda je pobedom nad Vojvodinom u Novom Sadu (1:0) obezbedila titulu jesenjeg prvaka Srbije, uz čak 11 bodova prednosti. Crveno-beli su u domaćem prvenstvu zadržali kontinuitet rezultata, a španski stručnjak još ima dovoljno vremena da razvije svoju ideju.

Upravo zato Rijera ne sme da postane novi dežurni krivac za svaki neuspeh. Njegove odluke svakako zaslužuju kritiku, ali mnogo je važnije postaviti pitanje koliko je puta Zvezda spremna da ponovi iste greške pre nego što ih prepozna kao sistemski problem.

Miloš Milojević je osvojio sve, pa ipak morao da ode

Možda najbolji primer nedoslednosti u sportskoj politici Crvene zvezde predstavlja slučaj Miloša Milojevića.

Mladi stručnjak preuzeo je ekipu nakon prvog odlaska Dejana Stankovića, osvojio duplu krunu u sezoni 2022/23, a zatim saznao da za njega više nema mesta na Marakani. Uprava je odlučila da ne produži saradnju, jer je želela drugačiji pristup i veći evropski iskorak.

Stigao je Barak Bahar, predstavljen kao trener koji će podići Zvezdu na viši nivo. Dovedena su pojačanja, rasla su očekivanja, a euforija tokom pripremnih utakmica gotovo je stvorila utisak da crveno-beli ulaze u novu eru.

Miloš Milojević, FK Crvena zvezda
Foto: Guliver image

Međutim, Izraelac je u Ligi šampiona osvojio samo jedan bod, a nakon poraza od Partizana u decembru 2023. godine dobio je otkaz. Zvezda je tada ponovo posegnula za dobro poznatim rešenjem – Vladanom Milojevićem.

Ako sada pogledamo čitav niz odluka, dobijamo prilično zanimljivu sliku. Miloš Milojević je morao da ode uprkos trofejima. Bahar je doveden da modernizuje igru, ali je smenjen već posle nekoliko meseci. Vladan Milojević vratio se da stabilizuje klub, da bi potom ponovo ustupio mesto Dejanu Stankoviću. Kada ni drugi Stankovićev mandat nije doneo očekivani evropski rezultat, stigao je Rijera.

Pet različitih trenerskih izbora od 2023. godine, nekoliko potpuno drugačijih fudbalskih filozofija, a gotovo isti ljudi koji donose odluke.

Možda bi bilo vreme da se postavi pitanje zbog čega je Miloš Milojević tako lako odbačen, dok su se neki drugi treneri vraćali na Marakanu čim bi rukovodstvu zatrebalo provereno rešenje.

Terzić je ostao bez sigurnih kečeva u rukavu?

Ne treba osporavati ono što su Vladan Milojević i Dejan Stanković uradili za Crvenu zvezdu. Naprotiv, njihove zasluge za dominaciju crveno-belih u domaćem fudbalu i povratak kluba na evropsku scenu ostaju ogromne.

Međutim, njihova imena sve više deluju kao potrošeni aduti Uprave koja nije uspela da pronađe dugoročno rešenje. Ne zato što su obojica zaboravila da budu treneri, već zato što je nemoguće beskonačno vraćati iste ljude i očekivati da svaki put proizvode novu energiju, novi sistem i nove evropske uspehe.

FK Crvena zvezda - Zvezdan Terzić
Zvezdan Terzić (foto: Guliver images)

U jednom trenutku, povratak nekadašnjeg miljenika navijača prestaje da bude ozbiljna sportska strategija i postaje pokušaj kupovine vremena.

Zbog toga je Rijera možda i najvažniji trenerski izbor Zvezdana Terzića u poslednjih nekoliko godina. Španac nije vezan za prethodne velike uspehe Zvezde, nema emotivni kredit kakav su imali Milojević i Stanković i predstavlja nešto što je rukovodstvo dugo najavljivalo – zaokret ka modernijem evropskom fudbalu.

Ali šta ako ni taj pokušaj ne uspe? Šta ako Rijera doživi sudbinu Baraka Bahara, pa se evropska očekivanja ponovo pretvore u rezultatski debakl?

Ko će tada biti nova slamka spasa za Zvezdana Terzića i njegove saradnike? Koga će ovog puta pozvati da popravi ono što su sami planirali, odobravali i predstavljali kao veliki korak napred?

Terzić priznaje odgovornost, ali se postavlja pitanje njenih posledica

Nakon eliminacije od Hapoel Ber Ševe, Zvezdan Terzić je na vanrednoj konferenciji za medije otvoreno govorio o sopstvenoj ulozi u neuspehu. Tada je izgovorio i rečenicu koja bi mogla da posluži kao najbolji opis načina funkcionisanja crveno-belih.

„Svaku odluku sam ja donosio ili odobravao“, poručio je generalni direktor Zvezde.

Upravo zato pitanje odgovornosti ne može da počne i da se završi na treneru. Ako Terzić donosi ili odobrava sve najvažnije odluke, onda mora da snosi i najveći deo odgovornosti kada te odluke ne daju očekivane rezultate.

Treba, naravno, priznati i drugu stranu. Za vreme aktuelnog rukovodstva Crvena zvezda osvojila je brojne domaće trofeje, izborila kontinuitet evropskih nastupa i značajno podigla svoje finansijske mogućnosti u odnosu na period pre njegovog dolaska.

FK Crvena zvezda
FOTO: FK Crvena zvezda

Međutim, upravo ti uspesi ne mogu da predstavljaju doživotno oslobađanje od odgovornosti. Naprotiv, kada klub godinama dominira domaćim prvenstvom i raspolaže značajnim finansijskim sredstvima, onda i očekivanja moraju da budu znatno veća.

Posebno je zanimljiva Terzićeva odluka da posle avgustovskog debakla najavi vanredne izbore u Crvenoj zvezdi za decembar 2026. godine. Tada je poručio da rukovodstvo ne beži od odgovornosti i pozvao sve zainteresovane da ponude drugačiji plan za budućnost kluba.

Ipak, sredinom novembra još nema jasnih naznaka da će najavljeni izbori zaista biti održani u predviđenom terminu. Zato se nameće pitanje da li je avgustovska najava predstavljala početak ozbiljnog preispitivanja rada Uprave ili tek pokušaj da se smiri nezadovoljstvo nakon još jednog evropskog razočaranja.

Posle 25. oktobra ni Marakana ne mora da ostane ista

Ne može se zanemariti ni činjenica da su 25. oktobra održani parlamentarni izbori koji su promenili politički odnos snaga u Srbiji. Bilo bi neozbiljno tvrditi da će takav rasplet sam po sebi promeniti i stanje u Crvenoj zvezdi, ali bi bilo jednako neozbiljno unapred isključiti mogućnost da se društvene promene odraze i na način funkcionisanja sportskih institucija.

Godinama se sticao utisak da je pozicija aktuelnog rukovodstva Zvezde gotovo nedodirljiva. Sportski rezultati, finansijski napredak i odsustvo ozbiljne alternative omogućili su Terziću i njegovim saradnicima da upravljaju klubom bez značajnijih promena na najvažnijim funkcijama.

Zvezdan Terzić, Albert Rijera, FK Crvena zvezda
FOTO: FK Crvena zvezda

Međutim, Crvena zvezda nije ničije privatno vlasništvo, niti bi bilo koja Uprava trebalo da podrazumeva da joj ostvareni uspesi garantuju neograničen mandat. Klub pripada članovima, navijačima i istoriji koja je postojala mnogo pre sadašnjih rukovodilaca i postojaće dugo nakon njihovog odlaska.

Za sada se na terenu ne nazire kraj Zvezdine domaće dominacije. Jedanaest bodova prednosti i titula jesenjeg šampiona predstavljaju dovoljno snažan argument u korist aktuelnih rezultata. Ali sportska dominacija i kvalitet upravljanja nisu uvek isto, niti prvo automatski dokazuje drugo.

Pravo pitanje zato nije da li političke promene mogu nekome da ugroze poziciju, već da li je sistem upravljanja Crvenom zvezdom dovoljno stabilan i transparentan da funkcioniše nezavisno od bilo kakvih političkih okolnosti.

Ako Rijera bude novi Bahar, ko će onda spasavati Terzića?

Pred Albertom Rijerom nalaze se meseci koji će verovatno biti presudni za njegovu budućnost na Marakani. Zimski prelazni rok pružiće mu mogućnost da dodatno prilagodi ekipu svojoj filozofiji, dok će nastavak evropske sezone pokazati koliko su njegove ideje zaista primenljive na najzahtevnijem nivou.

I ne, Rijera još nije doživeo rezultatski slom kakav je zadesio Baraka Bahara. Naprotiv, Zvezda je u domaćem prvenstvu veoma uspešna i ima realnu mogućnost da sezonu završi novim trofejima. Zato bi bilo preuranjeno proglasiti njegov angažman promašajem.

Ali bi bilo podjednako pogrešno dozvoliti da eventualni budući neuspeh postane još jedan izgovor za novu smenu trenera i početak identičnog ciklusa.

Zvezdan Terzić, Albert Rijera, FK Crvena zvezda
FOTO: FK Crvena zvezda

Jer, ako je Uprava već nekoliko puta menjala trenere, fudbalske filozofije i igračke kadrove, a problemi se iznova vraćaju, možda je vreme da se preispitaju i oni koji čitav taj proces vode.

Zvezdan Terzić i njegovi saradnici nesumnjivo imaju zasluge za najveće uspehe Crvene zvezde u novijoj istoriji. Međutim, upravo zbog toga njihova odgovornost za pogrešne odluke ne može biti manja. Ona mora da bude veća.

Na kraju, pitanje možda uopšte nije da li će Rijera uspeti da sačuva svoje radno mesto. Niti da li će Zvezda ponovo osvojiti titulu, što se u poslednjim godinama gotovo podrazumeva.

Pitanje je šta će se dogoditi onog trenutka kada ni povratak Milojevića, ni novo ukazivanje poverenja Stankoviću, ni dovođenje perspektivnog stranca više ne budu mogli da posluže kao odgovor na evropske neuspehe.

Zvezdan Terzić, Albert Rijera, FK Crvena zvezda
FOTO: FK Crvena zvezda

Da li će tada Zvezdan Terzić imati hrabrosti da odgovornost koju je već javno prihvatio pretoči i u konkretne poteze? Ili će se na Marakani ponovo tražiti novi trener, nova filozofija i novi početak, dok će oni koji su donosili sve prethodne odluke ostati na istim mestima?

Jer, treneri u Crvenoj zvezdi dolaze i odlaze. Trofeji se osvajaju, evropski snovi ruše, a zatim iznova grade. Ipak, gotovo čitavu deceniju i po jedno ostaje nepromenjeno – ljudi koji odlučuju ko će sledeći dobiti priliku da spasava klub od posledica njihovih odluka.

Možda je upravo to najveće pitanje koje Albert Rijera može da otvori na Marakani. Ne da li je on dovoljno dobar za Crvenu zvezdu, već da li je sadašnji način upravljanja dovoljno dobar za njenu budućnost.

Standings provided by Sofascore

Ostavite komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Premijer liga Liga šampiona Superliga Srbije FK Crvena zvezda FK Partizan Evroliga NBA KK Crvena zvezda KK Partizan