Odbrojavanje do Mundijala – 8 finala nemačke selekcije

Add as a preferred source on Google

Nastavljamo sa odbrojavanjem do Svetskog prvenstva 2026. godine. Današnji broj je 8, a upravo toliko puta reprezentacija Nemačke igrala je u finalu Mundijala. Nijedna druga evropska selekcija nije toliko često stizala do poslednje utakmice turnira, dok samo Brazil može da se pohvali većim brojem finala.

Pročitajte koja je simbolika bila u broju 9.

svetsko prvenstvo novi baner

Kada se govori o najboljim reprezentacijama u istoriji fudbala, gotovo je nemoguće zaobići Nemačku. Bez obzira da li govorimo o Zapadnoj Nemačkoj ili ujedinjenoj Nemačkoj, jedna stvar ostala je konstantna – sposobnost da se stigne do samog kraja.

Dok su mnoge reprezentacije imale možda talentovanije generacije ili atraktivniji stil igre, Nemci su iznova i iznova pronalazili put do finala. Upravo zato su postali sinonim za turnirski fudbal.

Prvo finale i „Čudo iz Berna“

Nemačka je prvo finale odigrala 1954. godine u Švajcarskoj. Protivnik je bila moćna Mađarska, predvođena Ferencem Puškašem i generacijom koja je važila za gotovo nepobedivu. Mađari su nekoliko dana ranije pregazili Nemce sa 8:3 u grupnoj fazi i u finale ušli kao apsolutni favoriti.

Kada su poveli 2:0 posle samo osam minuta igre, činilo se da će rutinski stići do titule. Međutim, Zapadna Nemačka je napravila senzacionalan preokret i slavila 3:2 u meču koji je kasnije dobio naziv „Čudo iz Berna“. Time je osvojena prva svetska titula i započeta velika nemačka priča.

Sedamdesete – era velikih finala

Tokom sedamdesetih godina Nemci su postali stalni učesnici završnice. 1966. stigli su do finala i meča protiv Engleske, gde su poraženi posle čuvenog gola Džefa Hursta koji je i danas predmet rasprava. Četiri godine kasnije zaustavljeni su u polufinalu, ali su se 1974. vratili u finale, i to na domaćem terenu.

Protivnik je bila Holandija i legendarni Johan Krojf. Iako su Holanđani poveli već u prvom minutu, Zapadna Nemačka je preokrenula rezultat i stigla do druge titule prvaka sveta. I to je bio meč koji je pokazao od čega je sazdana nemačka reprezentacija i na koji je način sposobna da se suprotstavi favorizovanom rivalu.

Zlato i srebro osamdesetih

Nemačka je tokom osamdesetih igrala čak tri finala. Prvo je stiglo 1982. godine protiv Italije. Azuri su tada bili bolji i slavili rezultatom 3:1. Četiri godine kasnije usledilo je novo finale, ovoga puta protiv Argentine i Dijega Maradone. Argentinci su vodili 2:0, Nemci se vratili na 2:2, ali je gol Horhea Buručage u finišu doneo titulu Južnoamerikancima.

Treća sreća stigla je 1990. godine. Ponovo je rival bila Argentina, ali je ovog puta Zapadna Nemačka slavila 1:0 golom Andreasa Bremea sa bele tačke i osvojila treću titulu svetskog prvaka.

Ujedinjena Nemačka nastavlja tradiciju

Posle ujedinjenja zemlje mnogi su očekivali nastavak dominacije, ali je trebalo sačekati neko vreme na novo finale. Ono je stiglo 2002. godine u Japanu i Južnoj Koreji.

Predvođeni fantastičnim Oliverom Kanom, Nemci su iznenadili mnoge i stigli do završne utakmice, ali je Brazil bio prejak. Dva gola Ronalda donela su Brazilcima petu titulu, a Nemcima četvrti poraz u finalima. Ipak, jasno je bilo da se sama završnica Mundijala teško može zamisliti bez „Pancera“.

Marakana i četvrta zvezdica

Poslednje nemačko finale odigrano je 2014. godine u Brazilu. Generacija koju su predvodili Manuel Nojer, Filip Lam, Bastijan Švajnštajger, Toni Kros i Tomas Miler prethodno je šokirala domaćina pobedom 7:1 u polufinalu. U finalu ih je čekala Argentina.

Posle 113 minuta velike borbe, rezervista Mario Gece postigao je jedan od najvažnijih golova u istoriji nemačkog fudbala i doneo pobedu od 1:0. Bila je to četvrta titula svetskog prvaka i osmo finale nemačke reprezentacije.

Zašto su Nemci toliko uspešni?

Tokom decenija menjali su se treneri, stilovi igre i generacije igrača. Ipak, ono što je Nemačku izdvajalo od većine rivala bila je neverovatna sposobnost da igra najbolje kada je najpotrebnije.

Od Frica Valtera, preko Franca Bekenbauera i Lotara Mateusa, do Filipa Lama i Manuela Nojera, svaka generacija imala je vođe sposobne da iznesu najveći pritisak. Zbog toga nije slučajno što su Nemci toliko često stizali do finala.